A SADA IGRA POSTAJE OZBILJNA!

Djeca u kući, zatvoreno u kući jer je sada bezbedno biti unutra, a ne vani na otvorenom. To je problem, izazov ili prilika?

Visoko cijenjena univerzitetska studija nas na znanstveni način informiše da djeca koja žive u gradu i kojima nije dozvoljen pristup prirodi (parkovi, bašte, opremljeni vanjski prostori itd.), emisija značajan nivo stresa i anksioznosti u poređenju s djecom koja žive na selu ili u najrazličitijim ruralnim područjima u kojima su ista djeca ojačana suočavanjem s nevoljama na snažniji način.

Ko bi od nas suprotstavio uvjerenju da igra na otvorenom, prljanje zemljom i blatom nisu aktivnosti koje usrećuju djecu bilo da se bave usamljeničkim igrama ili u društvu svojih vršnjaka. Njihovo psihofizičko zdravlje bi koristilo, i kako!

S druge strane, studije sprovedene i u Sjedinjenim Državama i u Evropi pokazuju da roditelji uglavnom nerado puštaju svoju decu da se igraju, imaju priliku i identifikuju konkretne uslove za to. Umjesto toga, odrasli, odrasli, odlučuju, prema vlastitim potrebama i uvjerenjima, o igrivosti svoje djece i kojima je teško pokazati strpljenje u zadovoljavanju svojih želja i potreba.

Prema ovom rezonovanju, lijenost djeteta je dakle posljedica lijenosti njegovih roditelja i njihovih opravdanja koja se možda odnose na faktore zdravlja, čistoće i sigurnosti.

Ali za nas odrasle bilo bi dovoljno da se osvrnemo na svoje igre iz djetinjstva i prisjetimo se da smo bili zadovoljni oguljenim koljenima i znojenim čelima od trka i biciklizma, a dah je prekinut smijehom kojim smo bili otpušteni u sebi! Pa ipak, nismo u mogućnosti da ponovimo iste metode sa svojom djecom.

Sklonost roditelja da djecu drže kod kuće, osim lijenosti koja se uočava, zapravo dovodi do osjećaja odgovornosti koji tjera očeve i majke da provode vrijeme sa svojom djecom.

I da pređemo na stvar, hajdemo sada, u vrijeme koronavirusa.

Pejzaž se naglo mijenja. Roditelji koji su pomalo lijeni postaju sve svjesniji koliko je lijepo igrati se na otvorenom i

..

  koliko je težak neprekidan suživot sa svojom decom bez školskih časova, vannastavnih prostora, teretane, plesa, časova muzičkog obrazovanja!

Prilika ili izazov? Kad ograničenja i obaveze prođu, jednostavno ćemo se naći a znati kako izgraditi vrijeme sa djecom, razviti duboke vještine i kompetencije jer link sada postaje sve više i više "očigledan i vidljiv ". Ne zamenjuje ga misao da imam u glavi ljubavnu vezu, ali se dešava da su roditelji i deca tu, na tom tačno mestu, u to vreme, u toj igri da se dele, u tom poslu da budu dovršen, u toj tišini razmišljanja i umora, u toj knjizi koju će zajedno čitati. Ukratko, uvijek smo zajedno. Mogućnosti za rast na obje strane? Izazov da nadvladate sebičnost i lijenost?

Izmišljanje igara, uključivanje u zabavne i otkrivalačke aktivnosti, razvijanje mašte za izlaske, međusobno razgovaranje i produbljivanje komunikacije, učenje tehnika u slobodno vrijeme, mogu biti antistresne i tjeskobno-kurativne strategije, ali ne samo one od kojih su pogođena djeca u zatvorenom prostoru. (kao što je gore pomenuto), ali su pogođeni i odrasli u zatvorenom prostoru?

Sve dobro, veliko i malo! To može biti samo prilika i izazov u isto vrijeme. Sada je vrijeme za količinu, a ne samo za kvalitetu odnosa! Roditelji, usred hiljadu poteškoća u ovoj nepredviđenoj situaciji, rade sa određenom svrhom, rade na tome da odgajaju muškarce i žene budućnosti, čvrsto ukorijenjene (!), spokojan jednog dana da se krećem po svijetu ne gubeći iz vida sigurno utočište (gnijezdo, dom, roditelje, koji su cijenili kvalitetu količine vremena) u koje se vratiti kada je to potrebno ili kada se želi.

Dobar posao, svima!

Ostavite Svoj Komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here