Pravo na nijanse

Kao i u najboljim završecima, blijedimo ovako: zaključujemo naše putovanje kroz Prirodna prava dječaka i djevojčica govoreći o mogućnostima, o putevima koji se otvaraju, o bojama koje se mešaju a da nisu naglo definisane.
Razgovarajmo o desetom i posljednjem pravu koje je:

PRAVO NA SJENSKE
vidjeti izlazak i zalazak sunca, diviti se mjesecu i zvijezdama u noći.

Znate markere?
One u paketu od dvanaest kupujemo djeci svakog septembra da idu u školu?
Velike su, svetle, takođe veoma lepe za gledanje, sjajne.
Jasno je da su oni potrebni kako bi mališani ostavljali vidljive znakove na sebi, kako bi mogli uživati ​​u prodornom osjećaju stvaranja nečeg angažiranog pod emocionalnim, motoričkim, senzornim aspektom.

Pa ipak, koliko boja nedostaje u tom pakovanju od dvanaest?
Previše je reći da boje mogu reći kada ne zvone previše na papiru, kada nisu samo crvene, zelene, plave i žute, već i lila, oker, dim, magenta.

Možda smo pretjerano navikli na dobro definirane stvari i na definiranje.

Čak i djeca često dolaze lako nazivajte ih imenima koji nam se čine jasno opisnim: hiperaktivni, opozicioni, agresivni, dobri, vrlo dobri, dobri, teški, problematični, čudni, autistični.

A u međuvremenu se gubimo u nijanse...
Nedostaje nam kompleksnost malih ljudi ispred nas.

To su generalizacije, pojednostavljenja koja su često korisna, neophodna da se nosi s teškim zadatkom razumijevanja, ulaska dublje, ne zaustavljanja na izgledu, na prvi pogled, s bojama toliko jarkim da uznemiruju oči.

Ali djeca, pa čak i odrasli, napravljeni su od nijansi.
Svi smo napravljeni od vode za oko 60%, ostalo, kako ja vidim, su boje; koji se miješaju kao u tabletama s raznobojnim krugovima akvarela.

Teško je nositi se s dijelovima drugih koji nisu ni bijeli ni crni, jer su neuhvatljivi, jer nisu neposredni, a ipak su upravo iz tog razloga najjedinstveniji i najposebniji.

Smislite pridjev kojim ćete se definisati, samo jedan.

Neće vam sigurno nešto nedostajati, sigurno vam neće opravdati, neće dovoljno reći o vašoj lepoti.

Mnogo radimo na razlikama sa decom, ali samo onda kada su, čak i one, toliko očigledne da postanu skoro "neudobne" i zato nas primoravaju da ih uzmemo u obzir.
Ono što nas razlikuje nije samo boja kože, ili jezik kojim govorimo, naše više ili manje koordinisano tijelo, naš stepen kognitivnog razvoja.

Pa ipak, zašto ne naučimo da se osjećamo definirano stvarima od nas koje su jedinstvenije i skrivenije više od onih koje svi lako shvate?

Kod djece primjećujemo ono što se kod njih čini čudnijim, ali to su samo oni.
Vratimo im ga "svarenog" nježno kada ne mogu.
Obrazujemo im oči na hiljade gorko -slatkih nijansi ljudi.

Zajedno otkrivamo da je ponekad mnogo lakše imati manje boja za crtanje, ali da se upravo u tom manje poznatom prostoru koji povezuje boje jedne s drugima, kriju beskonačne mogućnosti stvarnog poznavanja jedne druge.

Upoznavanje i bez nužno razumjeti jedni druge.
Dočekati s očima koje nisu zaslijepljene jasnim bojama, već razmažene drugima koje su svjetlije i neobičnije.

Nadamo se da ćemo vas u septembru naći sa nama, da zajedno koračamo novim stazama, za igrati u novim vodama, one koje nam, pogođeni suncem, svakodnevno daju čudo zalazaka sunca.

“Vjerujte u jasne stvari
Ne očigledno
Od svetlih
Ne one osvijetljene
Od onih koji malo razumeju
I nije video sve
Bolje je saznati nego razumeti
Bolje je razumjeti nego objašnjavati
Vjerujte onima koji se ne stide pjevati dok dođu
A ne pesme
Čija je glava u pravu
Ali ne seća se gde
Od onih koji igraju na ulici
Pogotovo kada pada kiša. "

(Država blagostanja - skoro besplatna)

HOP!
Do sledećeg skoka!

Ostavite Svoj Komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here