Depresija nije dovoljna da dovede do filicide

Priča o maloj Loris potresla je sve nas majke. Mi majke novinarke, mi majke koje komentarišemo na Fejsbuku, mi majke koje se svakodnevno suočavamo sa malim i velikim poteškoćama koje majčinstvo nosi. Da se trudimo da damo sve od sebe, da izgleda da nikad ne radimo dovoljno i da smo mnogo puta ogorčeni na svoju decu. Ali da im nikada, nikada nećemo moći nauditi. Ipak, kada su nam mediji bacili ovu vijest u lice, plašimo se da bi trenutak ljutnje, ludila, mogao da se desi svakome i da bi nas odveo ko zna kuda.

Ali to nije slučaj, prije nego što se dođe do takvih ekstremnih situacija postoje znaci teške slabosti koji traju godinama, mjesecima, danima i koje oni koji su nam bliski ne mogu ne shvatiti i koji imaju odgovornost da ih shvate. Zamolili smo da to objasni majku psihologa i kriminologa, Alessandru Bramante, doktoricu neuronauka, koja je sprovela istraživanje o prevenciji samo i hetero štetnih radnji kod majki i na tu temu napisala i knjigu: "Doing and undo

..

od ljubavi do destruktivnosti. Ubistvo majke " (Ed. Aracne, Rim, 2005).

Jer majka može ubiti svoje dijete?


Jer ona je zena koja je jako bolesna u kojoj se zbraja niz faktora za koje ta majka ne vidi drugi izlaz pred sobom. Kao iu slučaju Lorisine majke: još ne znamo da li je to bila ona i ne možemo doći do lakih i ishitrenih zaključaka, ali iz onoga što proizilazi ona je žena sa veoma problematičnom prošlošću, iza koje su dva pokušaja samoubistva, otac koji joj nije bio otac i pravi otac koji je nikada nije želeo, težak odnos sa majkom, muž koji nikada nije bio kod kuće. A onda je trudnoća došla nedugo nakon drugog pokušaja samoubistva, dakle u veoma delikatnom periodu njenog života. Život pun trauma i puno usamljenosti.

Dakle, 'jednostavna ' postporođajna depresija ili napad ljutnje nisu dovoljni

..


Apsolutno ne. Za dostizanje određenih ekstrema uvijek postoje prateći faktori, svi ozbiljni: žene koje su u prošlosti patile od psihijatrijskih patologija ili koje su imale članove porodice sa psihijatrijskim patologijama, koje su pretrpjele traumu u djetinjstvu, bile svjedok nasilja ili su pretrpjele zlostavljanje. I, još jednom, samoća. Što ne znači živjeti sam, već se osjećati izolovano čak iu porodičnom kontekstu, jer je nedostajalo podrške, razumijevanja.

Postporođajna depresija ne ubija, to se mora naglasiti. Kada se takve epizode dogode, majke se uplaše, posebno ako je u pitanju malo dijete, i odmah pomisle da je u pitanju postporođajna depresija. To je, naravno, ozbiljna patologija, ali ako se na vrijeme presretne i liječi, također se rješava u kratkom vremenu i žena može vratiti svoje majčinstvo i ponovo početi biti sretna. Kao što u trenutku ne dođete do nekih ekstrema: ako krenete istraživati ​​događaje filicida, otkrivate da su danima, sedmicama ili čak mjesecima postojali evidentni znaci ozbiljne slabosti, koja se vremenom pogoršava i koja je teško za oni oko žene da ne shvate.

Koji mogu biti ovi znaci teške slabosti?


Veoma snažan faktor rizika je nesanica, ne zbog činjenice da se dete budi tokom noći, već upravo zbog stanja uznemirenosti majke koja joj ne da da spava čak ni nekoliko dana zaredom. A onda majka pretpostavlja čudna ponašanja: mnoge žene koje su ubile djecu imale su prave iluzije ili halucinacije, od straha da je neko zlostavljao dijete do uvjerenja da dijete ima đavola u tijelu ili da nije dijete. njegov. I tada žena ispoljava opsesivne misli, poput osjećaja neadekvatnosti, uvjerenja da nikada neće moći biti dobra mama. U tom trenutku moguće je ići u ekstremne radnje, kao što je ubijanje sebe i djeteta ili samo djeteta: djela koja se vide kao jedini mogući izlaz iz situacije koja je postala neodrživa. Ali, mora se naglasiti, to su situacije ozbiljne slabosti i uvijek mora postojati povezanost različitih faktora rizika.

Određeni događaji se mogu spriječiti?


Da, ako oni oko majke uhvate određene znakove i zatraže pomoć. Zato što je žena toliko bolesna da to ne primjećuje. Mnoge majke s kojima sam razgovarao rekle su mi: "Da su mi prvo dali taj lijek, zbog kojeg su sve loše misli nestale, sada bih bila ovdje sa svojom bebom, što je bilo najbolje što sam imala ".

Ali često oni oko vas ništa ne primjećuju ili, bolje rečeno, ne žele to primijetiti, jer je psihička bolest zastrašujuća, smatra se da se određene stvari dešavaju samo na televiziji. Istina je, ovo su iznimni slučajevi, ali statistika nam govori da se u Italiji godišnje pojavi oko 15-20 majčinskih potomaka, a u svakom slučaju ima ih previše.

Međutim, dešava se da se mnoge majke osjećaju loše nakon rođenja djeteta i osjećaju se "ne dobro" što su majke. Jer? To je normalno?


Još uvek postoje mnogi mitovi koje treba razbiti o ovom aspektu: počevši od onog da kada imate dete morate uvek biti srećni, čim se rodi to mora odmah biti ljubav, kada dojite uvek morate biti radosni, kada beba plače noću.ne možeš se ni naljutiti.

Nosimo dete koje samo 50% ima naše gene, a polovina je deo druge osobe, koju kada se rodimo moramo naučiti da poznajemo i volimo. Porođaj se ponekad dogodi nakon sati i sati porođaja i čim ga stave u matericu, može se desiti da ga ne želimo ni vidjeti.

Može se desiti da dojenje nije samo ruže, da kada dođu pukotine, javi se instinkt da se beba baci u vazduh. Može se desiti da se posle neprospavane noći zapitamo ko nam je naterao da dobijemo dete. Ima svega, jer ljubav je medalja koja ima dva lica, a postoji i mržnja. Ali to je zdrava mržnja, koja nam omogućava da istresemo svoj bijes tog trenutka, ali koja nas nikada ne bi navela da određene misli transformišemo u djela.

Koliko je važna želja za savršenstvom da se osjećamo neadekvatno?


Mnogo je važno. Većinu vremena ono što nas čini bolesnim je pomisao da želimo slijediti mit o savršenoj majci, koja odmah mora biti dobra, kompetentna i možda čak i konkurentna. Moramo znati protumačiti plač svake bebe i biti u stanju da je svaki put s ljubavlju umirimo, moramo biti u stanju da dobro dojimo inače se osjećamo kao drugorazredne majke, isto tako moramo brinuti o drugoj djeci sa istom pažnjom, izbjegavati ljubomora, pratite ih u njihovom domaćem zadatku.

I moramo odmah nastaviti sa starim načinom života, biti tretirani kao i prije; nakon nekoliko mjeseci moramo se vratiti na posao, a onda je tu kuća, muž

..

svi na našim plećima, da vjerujemo da smo toliko jaki da možemo sve podržati. Moramo biti dobri i ne možemo sebi priuštiti da popustimo. Ali mi ne zahtevamo previše od sebe?

I koliko je važna samoća?


Usamljenost je takođe veoma bitna. U prošlosti je postojala porodica porijekla i kada se rodila nova beba bila je pomalo kao svačija beba. Danas je ovaj 'tampon' izgubljen i žene se nađu izuzetno same sa djetetom o kojem se brinu, jer su roditelji stariji ili daleko, ako imate sreće da imate posao ne možete sebi priuštiti da predugo ostanete kod kuće , i muž mora da radi jer su potrebne plate obojice.

I stidimo se da priznamo da se osecamo lose cak i sa malo ljudi sto se desava oko nas jer "imas lepo,dobro,zdravo dete kako je moguce da nisi srecan?"Čak ni na igralištima, majka vam nikada neće reći da je tužna, da ne voli svoje dijete, da je prokleta onog dana kada je to učinila, čak i ako mnogi tako misle. A onda se ponovo osećaš usamljeno.

Šta biste savjetovali 'normalnim ' majkama?


To da ne očekujemo previše od sebe i prihvatimo dobre i loše dane, trenutke kada smo bolji i manje dobri. Majčinstvo je šokantan događaj, trudnoća i porođaj dovode do hormonalnih poremećaja koji mogu stvoriti neravnotežu i dovesti do lošeg osjećaja. Ali normalno je da se to dogodi.

Međutim, ako primijetite ili oni oko vas primijete da osjećaj slabosti ne nestaje, da se ne možete dobro odmoriti noću, ako zanemarite sebe danju, često plačete, a osjećaj neadekvatnosti prema vašem djetetu se nastavlja vremenom., uvijek je bolje razgovarati o tome sa stručnjakom, koji može biti porodični ljekar ili savjetodavni psiholog.

Najvjerojatnije će to biti jednostavan trenutni poremećaj, privremena poteškoća u prilagođavanju novoj ulozi, ali bitno je da nam to kaže kompetentna osoba i koja nam eventualno može dati naznake za prevladavanje smetnji koje se mogu dogoditi, ali koje su se riješile na pravi način, da, može prevazići čak i za kratko vreme.

Ostavite Svoj Komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here