MORE TUGE, A. Judica, C. Vignocchi, S. Borando

"Tuga? Ne hajde! Tuga jednostavno nije! "

Ovo će vjerovatno mnogi od vas pomisliti i to je ono što sam čuo da govorim svaki put kada govorim o emocijama kada se bavim temom tuge.

To se dešava zato što često kada se tuga pojavi sve postaje crno, mračno i izgleda da nema izlaza, baš kao u knjizi, kada naš protagonist vidi oko sebe tužnu, slomljenu, pustu ribu,

..

Postoji mnogo pojmova koji se koriste za definiranje ovog stanja uma i neki će ih vjerovatno smatrati prihvatljivijima od drugih, čak i ako se osnovni koncept i osjećaj ne mijenjaju.

Zapravo, tuga je jedna od primarnih, urođenih i osnovnih emocija ljudskog opstanka.

Prvi razlog se odnosi na fundamentalnu potrebu, koja se često zanemaruje: potrebu za zaustavljanjem. Kada smo dole na smetlištima primorani smo da stanemo, da se zaustavimo, često plačemo, dajući oduška svojoj nelagodi i nakon toga sledi faza u kojoj razmišljamo o tome šta nam se dešava. U svakodnevnom tramvajskom tramvaju uvijek i u svakom slučaju idemo naprijed, ne pitajući se kako ide, ima li nešto za poboljšati ili promijeniti, jednom kad krenemo putem, teško da to dovodimo u pitanje, iz straha da ne izgubimo vrijeme ili da to shvatite. da radite nešto pogrešno. Tuga, s druge strane, zahtijeva od nas da sagledamo situaciju i to bi nas također moglo natjerati da skrenemo pogled na moguće alternativne načine, na moguća rješenja.  Zahvaljujući trenutku zastoja možemo ponovo početi s više energije i jasnijih ideja.

Drugi razlog zašto je tuga osnovna emocija je taj što smo bez potrebe za mnogo riječi u mogućnosti da onima oko nas pošaljemo signal pomoći, uz mogućnost dobijanja pažnje i podrške. Često nam omogućava da budemo maženi, da nas slušaju pokazujući se drugome u trenutku poteškoća i zbunjenosti, omogućavajući nam da u potpunosti budemo u kontaktu sa primarnom potrebom za brigom. To je možda i jedan od razloga zašto teško osjećamo ovaj osjećaj, jer neminovno napuštamo ulogu jakih i poštenih ljudi, da pokažemo, istinu govoreći, najstvarniji, najdublji i ljudskiji dio nas.

Sve ovo važi i za decu! Djeca također imaju pravo i dužnost biti tužni, a mi odrasli, roditelji, možemo samo ozakoniti ono što osjećaju, biti s njima u tuzi, pokazujući im koliko im zagrljaj ili milovanje mogu prenijeti sigurnost i toplinu. Suprotno onome što obično mislimo, djeci nije potreban savjet, ohrabrenje da uvijek budu sretni i proaktivni, već ih treba prihvatiti onakvima kakvi jesu i ono što osjećaju, sa sigurnošću da u tome neće biti sami.

Tako i naš prijatelj ribica u moru tuge susreće kornjaču koja ga poziva da pogleda na svijet iz druge perspektive, što mu omogućava da shvati potpuno drugačije more, što ne bi bilo moguće bez prestanka razmišljanja i pogledaj sebe okolo.

dr.Chiara Ghizzardi

Ostavite Svoj Komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here